Ajfelov most
četvrtak (09.08.2012.)
I on kupuje auto. Ali ne Opel, nema novaca za strani auto, on je kupio Ladu.
Mada je i Lada u Gruziji sada strani auto. Ruski.
I on postaje taksist. Vozi taksi u Tbilisiju. Penzija je mala. A unuka ima ukupno pet. Treba ih hraniti. Glasnice su mu izjedene od dima cigareta ili još nečeg drugog što ne želim imenovati u mislima. Da ne prizovem zlo.
Skrećem bolne misli i riječi na slatku fotografiju u autu. Nasmješeno dijete. Slika unuka, veli. Nikolaj se zove. Unuk. Ali i on se tako zove, po njemu je unuk dobio ime.
Nikolaj. Nikola. Tako se i on zvao. Moj očuh.
Miljenko Jergović
Mada je i Lada u Gruziji sada strani auto. Ruski.
I on postaje taksist. Vozi taksi u Tbilisiju. Penzija je mala. A unuka ima ukupno pet. Treba ih hraniti. Glasnice su mu izjedene od dima cigareta ili još nečeg drugog što ne želim imenovati u mislima. Da ne prizovem zlo.
Podsjetio me na očuha; ista od nikotina žuta brada, od istog dima izjedene glasnice i vjerojatno ista terminalna dijagnoza. Zadebljali zglobovi na rukama od viška vode u tijelu, kašalj otkriva vodu i u plućima. Nažalost, stručnjak sam za ovu bolest i znam sve njene faze. Ovaj bi čovjek trebao biti u bolnici s kateterom na plućima, a ne pogrbljen u sjedalu Lade na +40. Nadam se ipak da sam u krivu, da sam si umislio, da je to sve samo moja… nostalgija.
Skrećem bolne misli i riječi na slatku fotografiju u autu. Nasmješeno dijete. Slika unuka, veli. Nikolaj se zove. Unuk. Ali i on se tako zove, po njemu je unuk dobio ime.
Nikolaj. Nikola. Tako se i on zvao. Moj očuh.
Miljenko Jergović